Tko su suci Ustavnog suda Republike Hrvatske?

Suce Ustavnog suda Republike Hrvatske bira Hrvatski sabor, na vrijeme od osam godina, iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti.

Za suca Ustavnog suda može se izabrati osobu koja je hrvatski državljanin, diplomirani pravnik s najmanje 15 godina radnog iskustva u pravnoj struci koja se u toj struci istakla znanstvenim ili stručnim radom ili svojim javnim djelovanjem. Osoba koja je stekla doktorat pravnih znanosti i ispunjava druge navedene uvjete može se izabrati za suca Ustavnog suda ako ima najmanje 12 godina radnog iskustva u pravnoj struci.

Zastupnici Hrvatskoga sabora glasuju pojedinačno o svakom predloženom kandidatu.



Predloženi kandidat za suca Ustavnog suda smatra se izabranim sucem Ustavnog suda ako za njega glasuje dvije trećine od ukupnog broja zastupnika Hrvatskoga sabora.

Koja je zadaća Ustavnog suda?

Ustavni je sud institucija koja bi trebala jamčiti poštovanje i primjenu odredaba Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga su nadležnosti Ustavnog suda najveće i najodgovornije: suglasnost zakona i propisa sa Ustavom, ocjene ustavnosti zakona i inicijativa, praćenje ostvarivanja ustavnosti i izvještavanje Hrvatskog sabora o uočenim neustavnostima, rješavanje sukoba nadležnosti tijela sudbene, zakonodavne i izvršne vlasti; odlučivanje o odgovornosti predsjednika Republike u skladu s Ustavom, te brojne druge nadležnosti od izuzetne (in)direktne važnosti za svakodnevni život građana Hrvatske.

Ustavni sud trebao bi biti neovisan o tijelima izvršne vlasti, a posebno o Vladi i predsjedniku države.

Ustavni sud ne spada u trodiobu vlasti (izvršna, zakonodavna i sudska), te je u praksi ‘iznad trodiobe vlasti’!



Dogovor SDP-a i HDZ-a

Suce Ustavnog suda biraju zastupnici Hrvatskog sabora. Godine 2010. postrožen je uvjet za izbor sudaca Ustavnog suda: umjesto natpolovične većine glasova sada je potrebna dvotrećinska većina.

Ustavni suci trebali bi se birati iz redova istaknutih pravnika, sudaca, državnih odvjetnika i sveučilišnih profesora, ali dvotrećinska većina zahtjeva dogovor, točnije političku trgovinu, uglavnom dviju najvećih stranaka SDP i HDZ, a to znači i potencijalnu opasnost politizacije Ustavnog suda i udaljavanje neospornih pravnih stručnjaka potrebnih ljudskih i profesionalnih kvaliteta od mogućnosti da postanu suci Ustavnog suda.Međutim u praksi to nije tako.

U lipnju 2016. na dužnost je stupilo desetero ustavnih sudaca, a još tri ustavna suca izabrana su odlukom Hrvatskog Sabora 11. listopada 2017.

Iz kvote HDZ-a i Mosta 2016. imenovani su Davorin Mlakar, Snježana Bagić, Miroslav Šumanović, Mario Jelušić i Branko Brkić, a iz kvote tadašnje oporbe Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić i Andrej Abramović. Javnost ih, međutim, izuzmemo li one politički eksponirane među njima, poput Ingrid Antičević Marinović, Josipa Leke ili Davorina Mlakara, slabo poznaje.

Nakon godine dana izabrana su još tri suca, Mato Arlović, Goran Selanec i Miroslav Šeparović, kao rezultat političke trgovine HDZ-a i SDP-a.

Predsjednik Ustavnog suda



Među trojicom ustavnih sudaca koje je Hrvatski Sabor imenovao 2017. je i Predsjednik Ustavnog suda dr. sc. Miroslav Šeparović. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. godine, Pravosudni ispit položio 1983., a javnobilježnički 1994. godine. Znanstveni stupanj doktora znanosti iz područja građanskog prava i obiteljsko pravnih znanosti stekao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2013. obranivši disertaciju pod nazivom “Dobrobit djeteta i načelo najboljeg interesa djeteta u praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske”.

Sudac Općinskog suda u Zagrebu bio je od 1986. do 1989. U Ministarstvu pravosuđa zaposlen od 1989. na poslovima savjetnika u Upravi za imovinskopravne poslove, višeg savjetnika, načelnika Odjela, direktora Uprave, zamjenika ministra, a od 1995. do 1998. obavlja dužnost ministra pravosuđa. U tom razdoblju sudjelovao je u izradi i provođenju propisa iz građanskopravnog područja, pravosudnog sustava i reforme kaznenog zakonodavstva. Dužnost ravnatelja Hrvatske izvještajne službe i zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost obavlja od 1998. do 1999. Od siječnja 2000. upisan je u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore te od 2005. osnivač Odvjetničkog društva Šeparović i Partneri sa sjedištem u Zagrebu. Bio je član Odvjetničke komore osnovane pri Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, na kojem Sudu je jedno vrijeme bio branitelj, Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija te vanjski član Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora.

Tijekom rasprave o spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima, pripadnicima HOS-a, u Jasenovcu, Šeparović je ustvrdio kako „ploči s pozdravom ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu nije mjesto. To je simbol stradanja žrtava ustaškog režima.“

Dr. sc. Snježana Bagić diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1983. Pravosudni ispit položila je 1986. Znanstveni stupanj doktora znanosti stekla na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2014. obranivši disertaciju pod nazivom “Načelo razmjernosti u praksi europskih sudova i njegov utjecaj na praksu sudova u Hrvatskoj”. Od 1983. do 1984. radi u Odvjetničkoj pisarnici Vjekoslava Gršića, a od 1984. do 1991. u Hrvatskom željezničkom poduzeću kao samostalni referent za zastupanje u imovinskopravnim poslovima. Od 1991. zaposlena je u Ministarstvu pravosuđa RH na poslovima savjetnika, načelnika Odjela za građansko pravo Uprave za imovinskopravne poslove te pomoćnika ravnatelja Uprave za građansko pravo. Za tajnicu Ministarstva imenovana 1995., a 1997. za zamjenicu ministra pravosuđa te Predstojnicu Ureda za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom i Međunarodnim sudom pravde. Od 2000. do 2003. obnašala je dužnost predstojnice Ureda za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske. Sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu imenovana 2003., a 2004. državnom tajnicom Ministarstva pravosuđa, koju dužnost je obavljala do izbora za sutkinju Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Bila je članica izaslanstva Republike Hrvatske za razrješavanje imovinskopravnih odnosa s Republikom Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Makedonijom; pregovaračkog tima s Republikom Slovenijom za izvršenje obveza koje sukladno Osimskim sporazumima Republika Hrvatske i Republika Slovenija imaju prema Republici Italiji; Mješovite komisije za politička pitanja Republike Hrvatske i Republike Italije; Državne komisije za razrješenje imovinskih odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom; mješovitog Povjerenstva za vraćanje crkvene imovine; Povjerenstva Vlade RH za istraživanje povijesnih činjenica o sudbini imovine žrtava nacizma i Mješovitog povjerenstva za vraćanje crkvene imovine.



Andrej Abramović diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1993. Pravosudni ispit položio je 1995. Nakon diplome zaposlio se u odvjetničkom uredu Jurja Vedrine, a zatim kod Milorada Čađenovića, gdje radi izbora za suca Općinskog suda u Zagrebu 1996. Od 2007. bio je sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu, gdje je određeno vrijeme bio i voditelj grupe za medijske sporove. Od 2012. do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bio je sudac i predsjednik Upravnog suda u Zagrebu. Bio je član Radne skupine Ministarstva pravosuđa za praćenje i primjenu Zakona o upravnim sporovima.

Ingrid Antičević Marinović diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 1980. Pravosudni ispit položila je 1982., a javnobilježnički ispit 1994. Na Okružnom sudu u Zadru započela je sudačko pripravničku praksu 1980., a radila je i na Općinskom sudu u Zadru do 1982., kada se zaposlila u Odvjetničkom uredu mr. sc. Marka Marinovića, odvjetnika u Zadru. U Imenik odvjetnika upisana je 1. listopada 1984. kao prva žena odvjetnica u Zadru. Od 1996. do 2000., kao suosnivačica odvjetničkog društva “Marinović-Antičević”, radi kao odvjetnica u tom društvu.

Za zastupnicu u Hrvatski sabor birana je u pet saziva, u slijedu od 2000. do 2015., tijekom kojih je obnašala različite dužnosti i bila nositeljica različitih funkcija: u sazivu 2000. – 2003. bila je predsjednica Odbora za zakonodavstvo, članica Odbora za pravosuđe i izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini organizacije za europsku sigurnost i suradnju; u sazivu 2003. – 2008. bila je potpredsjednica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, članica Odbora za zakonodavstvo, Odbora za pravosuđe, Izaslanstva Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH – EU, Državnoodvjetničkog vijeća iz reda parlamentarnih zastupnika te Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe suzbijanja korupcije.

U sazivu 2008. – 2011. bila je potpredsjednica Odbora za zakonodavstvo te članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za pravosuđe, Odbora za međuparlamentarnu suradnju, Izaslanstva Hrvatskog sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru RH – EU te Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe suzbijanja korupcije; u sazivu 2011. – 2015. bila je predsjednica Odbora za zakonodavstvo, članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za europske poslove, Odbora za pravosuđe, Odbora za međuparlamentarnu suradnju, Državnoodvjetničkog vijeća iz reda parlamentarnih zastupnika te zamjenica člana Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.



Također je obavljala dužnost promatračice u Europskom parlamentu i zamjenske članice Odbora za izbor sudaca Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. U posljednjem mandatu, od 2015. do izbora za sutkinju Ustavnog suda Republike Hrvatske, bila je članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za zakonodavstvo, Odbora za međuparlamentarnu suradnju, Izaslanstva Hrvatskog sabora u parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe te Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije.
Od 2001. do 2003. godine obnašala je dužnost ministrice pravosuđa, uprave i lokalne samouprave te sudjelovala u izradi brojnih prijedloga zakonskih tekstova.

Dr. sc. Branko Brkić diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1982. Na istom fakultetu stekao titulu magistra znanosti iz kaznenopravnih znanosti 2005. Titulu doktora znanosti stekao je na Evropska pravna fakulteta (EVRO-PF), Nova Gorica, Republika Slovenija 2015. Pravosudni ispit položio je 1984.

Od 1984. do 1991. bio je sudac Općinskog suda u Obrovcu, a od 1991. do 1996. sudac Županijskog suda u Zadru. Od 1992. do 1996. bio je sudac Vojnog suda u Splitu. Od 2006. do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bio je sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odlikovan je Spomenicom domovinskog rata, Redom hrvatskog trolista za zasluge u pravosuđu te medaljom za sudjelovanje u operaciji “Oluja”.

Doc. dr. sc. Mario Jelušić diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. Na istom fakultetu 1994. stekao stupanj magistra znanosti iz građanskopravnih znanosti te znanstveni stupanj doktora znanosti 1998. obranivši disertaciju pod naslovom “Odnos zakonodavne i izvršne vlasti u Hrvatskoj od 1848. do 1918. godine”. Pravosudni ispit položio 1994. godine.



Od 1996. do 1999. bio je vanjski član Odbora za zakonodavstvo i Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Zastupničkog doma Hrvatskog sabora te član radne skupine za izradu Prijedloga Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske 1998. kao i radne skupine za izradu Okvirnog prijedloga načela i temeljnih instituta izbornog zakonodavstva RH 1999. Od 2001. do 2004. bio je lokalni ekspert na projektima Europske unije u Hrvatskoj (Podrška sudstvu u pravnim savjetima i vođenju postupaka te Reforma javne uprave).

Nositelj je državnih odlikovanja Reda hrvatskog pletera, Spomenice domovinske zahvalnosti te francuskog odlikovanja Reda akademskih palmi (Ordre des palmes académiques).

Lovorka Kušan diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991. Pravosudni ispit položila je 1994. Od 1997. do 2006. bila je suradnica Hrvatskog pravnog centra na projektima vezanim uz prisilne migracije, izbore, pravosuđe te Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. Od 1996. do 1999. bila je aktivistica za ljudska prava Hrvatskog helsinškog odbora i članica tog odbora od 1998. do 1999. Od 1997. do 2014. bila je suradnica Europskog centra za prava Roma (Budimpešta), a surađivala je i s Institutom Otvoreno društvo (New York) na projektu o prisilnim migracijama te Centrom za mirovne studije u području prava tražitelja azila i zabrane diskriminacije.



Od 2001. do 2002. bila je lokalna konzultantica Vijeća Europe za “Izvještaj o preprekama za romsku manjinu u Hrvatskoj u pristupu različitima pravima, a posebno državljanstvu, stanovanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi”, a od 2003. do 2004. na projektu “Pristup Roma zapošljavanju”. Od 2009. do kraja lipnja 2016. bila je članica Europske mreže pravnih eksperata u području nediskriminacije.

Josip Leko diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1975. Stručni državni ispit položio 1976., a pravosudni ispit 1993. Od 1975. do 1986. radio je u Skupštini općine Novi Zagreb, najprije kao stručni pravni suradnik pa tajnik Vijeća udruženog rada te tajnik Izvršnog vijeća. Od 1986. do 1989. bio je društveni pravobranitelj samoupravljanja, nakon čega postaje direktor Radne zajednice i zamjenik generalnog direktora poduzeća “Zagrepčanka”. Od 1991. do 2000. bio je poslovni direktor Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Za zastupnika u Hrvatski sabor biran je u pet saziva u slijedu od 2000. do 2015., tijekom kojih je obnašao različite dužnosti i bio nositelj različitih funkcija, od kojih su najznačajnije: u sazivu 2000. – 2003. bio je predsjednik Odbora za zakonodavstvo, član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za pravosuđe, Odbora za europske integracije, Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima; u sazivu 2003. – 2007. bio je predsjednik i potpredsjednik Odbora za zakonodavstvo, predsjednik Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa te član Odbora za pravosuđe; u sazivu 2007. – 2011. bio je potpredsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za pravosuđe, Državnog sudbenog vijeća iz reda zastupnika, Nacionalnog vijeća za vode i Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa; u sazivu 2011. – 2015. obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog sabora, potpredsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav te bio član Državnog sudbenog vijeća iz reda zastupnika.

U posljednjem mandatu, od 2015. do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, bio je član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za zakonodavstvo, Odbora za pravosuđe, Državnog odvjetničkog vijeća i Državnog sudbenog vijeća iz reda zastupnika.

Davorin Mlakar diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1982. Stručni ispit položio je 1985. Završio više edukacijskih tečajeva iz područja prava i diplomacije, Specijalistički tečaj međunarodnog javnog prava u Grčkoj u Solunu i Diplomatsku školu pri Pravnom fakultetu u Zagrebu.

> Afera Hypo: Tri hrvatska političara koja su navodno primili mito su Davorin Mlakar, Danijel Ropuš i Josip Vresk

Prije imenovanja za pomoćnika i tajnika Vlade Republike Hrvatske u rujnu 1991., radio je kao samostalni upravni referent i savjetnik u Općini Centar Zagreb te kao savjetnik u Croatia osiguranju d.d. Od 1994. do 1998. bio je ministar uprave i lokalne samouprave, a od 1998. do 2000. veleposlanik Republike Hrvatske u Japanu i Republici Koreji. Od 2000. do 2004. bio je savjetnik i izvršni potpredsjednik koncerna Agrokor d.d., a od 2004. do 2005. radio je kao prokurist EPH grupe.

Dužnost ministra uprave obnašao je od 2009. do 2011. Od 2011. do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bio je zastupnik u Hrvatskom saboru gdje je obnašao dužnost predsjednika Odbora za vanjsku politiku, potpredsjednika Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav te bio član Odbora za zakonodavstvo.

Odlikovan je Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista, Redom Ante Starčevića, Spomen medaljom “Vukovar” te Japanskim ordenom izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom.

Mr.sc. Rajko Mlinarić diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1982. Na Fakultetu za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu stekao je stupanj magistra društvenih znanosti 1996. obranivši pravno-penološku temu “Tijek i uspješnost tretmana osoba osuđenih na kratke kazne zatvora”. Pravosudni ispit položio je 1985., a javnobilježnički 1994.

Od 1992. do 1996. bio je upravitelj Okružnog zatvora u Zagrebu, a od 1996. do 1998. zamjenik državnog pravobranitelja Republike Hrvatske. U Imenik odvjetnika upisan je 1998. te se, do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, neprekidno bavio odvjetničkom praksom i zastupao stranke iz više grana prava osobito u brojnim postupcima kaznenopravne, građanskopravne i upravnopravne prirode.

Od 2015. do izbora za suca Ustavnog suda RH godine bio je sudac Višeg disciplinskog suda Hrvatske odvjetničke komore. Voditelj je vježbi i praktične nastave iz kaznenog i kazneno procesnog prava na Katedri za kazneno pravo i Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu. Branitelj je Domovinskog rata u obrani suvereniteta Republike Hrvatske od 1992. do 1996.

Miroslav Šumanović diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. Pravosudni ispit položio je 1984. Za suca i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu imenovan je 1996. U imenik odvjetnika upisan je 2002. i do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bavio se odvjetničkom praksom.

> Tko je ustavni sudac Miroslav Šumanović koji je za zaštitu prava na život nerođenih i što je izdvojeno mišljenje?

Od 1992. do 2002. obnašao je dužnost člana i predsjednika općinskih, odnosno Gradskog izbornog povjerenstva Grada Zagreba u parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima. Od 2001. do 2002. bio je koordinator grupe i nositelj izrade teksta nacrta prijedloga Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu od terorističkih akata i javnih demonstracija, Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata te Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ. Odlikovan je Redom hrvatskog pletera.

Dr. sc. Mato Arlović ustavni je sudac kojemu je mandat produžen 11. listopada. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku 1979. Na istom fakultetu stekao stupanj magistra 1982., te znanstveni stupanj doktora znanosti 2012. godine obranivši disertaciju pod naslovom “Pravo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj/ustavnopravno uređenje i njihova proturječnost s ljudskim pravima i temeljnim slobodama”. Pravosudni ispit položio je 1995.

Od 1980. do 1988. zaposlen na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku najprije kao asistent, pa znanstveni asistent te sveučilišni nastavnik. Kao tajnik Skupštine općine radio do listopada 1990., nakon čega se vraća na Fakultet gdje radi do proljeća 1991. Za zastupnika u Hrvatski sabor biran je u pet mandata u slijedu od 1990. do 2008., tijekom kojih je obnašao različite dužnosti i bio nositelj različitih funkcija, od kojih su najznačajnije: u mandatu 1990. – 1992. bio je predsjednik Odbora za upravu i pravosuđe, predsjednik Komisije za Poslovnik Hrvatskog sabora i član Odbora za zakonodavstvo; u mandatu 1992. – 1995. bio je potpredsjednik i predsjednik Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku i član Odbora za zakonodavstvo; u mandatu 1995. – 1999. bio je predsjednik Odbora za pomorstvo i veze, član Odbora za zakonodavstvo, član Nacionalnog vijeća za vode te član Državnog povjerenstva za procjenu šteta od elementarnih nepogoda.

U mandatu 2000.-2003. obavljao je dužnost potpredsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, voditelja i člana stalnog izaslanstva Hrvatskog sabora u Skupštini WEU, koordinatora rada Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske; a u mandatu 2004. – 2007. bio je potpredsjednik Hrvatskog sabora, voditelj stalnog izaslanstva Hrvatskog sabora u Skupštini WEU, član proširenog predsjedništva Skupštine WEU, član Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav te član Odbora za poljoprivredu.

Cijeli članak sa biografijama svih ustavnih sudaca pročitajte ovdje.