Smiju li laici moliti molitve za oslobođenje?

Što je najviše što jedan laik može izmoliti za oslobođenje od utjecaja Sotone, a da ne treba posebno dopuštenje svećenika, biskupa i sl.?

Na samu završetku Markova Evanđelja Gospodin govori učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro“ (Mk 16,15–18). Ove se Isusove riječi odnose na „one koji uzvjeruju“. Dakle, ne samo na posebno posvećene osobe, već načelno i na bilo kojega vjernika laika.

Pisci prvih stoljeća potvrđuju da su oslobođenja od zlih duhova vršili kršćani, neovisno o ministerijalnom svećeništvu. Minuncije Felix u 27. poglavlju Oktavija govori o tome da kršćani općenito izgone demone: „Demoni sami priznaju tko su kada su na to nagnani dok ih izgonimo iz tijela mučenjem naših riječi i vatrom naših molitava. […] Tako oni bježe od kršćana kada su u blizini.“

Origen u djelu Protiv Celza posebno ističe da i neki od najjednostavnijih kršćana vrše tu službu: „Ako je, dakle, pitijska svećenica izvan sebe kada prorokuje, koji duh joj ispunjava um i zasjenjuje joj prosuđivanje tamom ako nije iz istoga reda s onim demonima koje mnogi kršćani izgone iz osoba koje su njima opsjednute? I ovo, možemo primijetiti, oni čine bez nekih čudnih magijskih djela, ili zazivanja, već samo pomoću molitve i jednostavnih zaklinjanja koje najjednostavnija osoba može koristiti. Jer uglavnom ova djela čine nepismene osobe; tako očitujući milost koja je u Kristovoj riječi, kao i prezrivu slabost demona koji, da bi bili nadvladani i izgnani iz tijela i duša ljudi, ne trebaju moć i mudrost onih koji su jaki u raspravi i najučeniji u stvarima vjere.“

Tertulijan piše slično: „Neka se pred vaše sudove dovede osoba koja je očito pod demonskim opsjednućem. Zao duh, primoran govoriti po Kristovu sljedbeniku, spremno će istinito priznati da je demon, kao što bi inače krivo tvrdio da je bog.“

I mnogi drugi rani kršćanski pisci (Justin, Laktancije, Irenej…) potvrđuju ovu praksu. No ne radi se o tome da su svi kršćani oslobađali od demona, već je riječ o karizmi koju Bog slobodno podjeljuje kako čitamo u Apostolskim konstitucijama: „Egzorcist se ne redi. To je stvar slobodne dobrote i milosti Boga po Kristu po nadahnuću Duha Svetoga. Jer onaj tko je primio dar ozdravljanja objavljuje se Božjom objavom, pri čemu milost koja je u njemu biva svima očita.“ Slično čitamo i u djelu Traditio apostolica iz 3. stoljeća.

U zapadnoj je Crkvi ustanovljen i poseban red egzorcista, koji je s vremenom sveden na samo jednu od pripremnih služba na putu prema svećeništvu. Ova se služba najprije spominje u jednom pismu pape Kornelija u kojem se spominje da je tada u Rimskoj Crkvi bilo 42 akolita, 52 egzorcista te uz to još čitača i vratara (ostijara).

No čak i nakon ustanovljenja ovoga reda egzorcizam nije bio zabranjen laicima, još manje višem kleru, niti su oni koji su vršili egzorcizme uvijek koristili obrasce sadržane u obredniku. S vremenom se kršćanstvo raširilo, a poganstvo suzbilo, pa tako i demonske manifestacije koje su s njime povezane. Katekumenat, u kojem su se redovito vršili egzorcizmi, postao je iznimka, dok su se u kršćanskom svijetu uobičajila krštenja djece. Stoga je i egzorcistat kao služba pomalo zamro te je poput nekih drugih služba prešao uglavnom u djelokrug svećenika.

Od Drugoga vatikanskog sabora Crkva je ponovno osvijestila značenje karizma, o čemu posebno piše Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium:

Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama posvećuje i vodi narod Božji te ga krjepostima resi nego „dijeleći svakome pojedinome“ svoje darove „kako hoće“ (1 Kor 12,11), on također raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnim i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“ (1 Kor 12,7). Budući da su te karizme, bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i raširenije, osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primiti sa zahvalnošću i s utjehom. Izvanredne pak darove ne valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno očekivati plodovi za apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5,12 i 19–21). (LG 12)

Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem istoga Sabora dodaje da iz primanja karizma „proizlazi za svakoga vjernika pravo i dužnost da se u Crkvi i u svijetu njima služi na dobro ljudi i na izgradnju Crkve, u slobodi Duha Svetoga koji ‘puše gdje hoće’ (Iv 3,8), te istodobno u zajedništvu s braćom u Kristu, prije svega sa svojim pastirima“ (AA 3).

 

Što se tiče vršenja ove specifične karizme, valja imati na umu neka pravila, upute i postavke:

  • Pismom Kongregacije za nauk vjere iz 1985. podsjeća se na odredbe Zakonika kanonskoga prava po kojima je egzorcizam pridržan ovlaštenim svećenicima te drugima stoga nije dopušteno koristiti formule egzorcizma.
  • Istim pismom apelira se na biskupe da bdiju kako, čak i u slučajevima kada se ne radi o pravom demonskom posjednuću, ne bi osobe bez potrebne (o)vlasti vodile susrete na kojima se, radi postizanja oslobođenja, demoni izravno ispituju i nastoji se doznati njihov identitet.
  • Radi jasnoće, termin egzorcizam koristi se isključivo za sakramental, dakle službenu molitvu Crkve koju vodi ovlašteni službenik, dok su ostalo molitve za oslobođenje.
  • Cilj je egzorcizma i molitve za oslobođenje isti: osloboditi od đavolske prisutnosti ili djelovanja.
  • Što se tiče djelotvornosti, laik koji moli za oslobođenje od đavla vrši opće svećeništvo vjernika; svećenik pak koristi ministerijalno svećeništvo; ovlašteni egzorcist uz to vrši liturgiju, tj. javnu molitvu Crkve, stoga, po sebi, postoji i razlika u djelotvornosti ove tri molitve.

Iz prethodnoga logički slijedi da su molitve za oslobođenje načelno prikladnije u lakšim slučajevima dok teže valja prepustiti svećeniku i naposljetku službenom egzorcistu.

Otac Gabriel Amorth, poznati rimski egzorcist, napominje da Gospodin, osim do službe, ipak posebno drži do vjere, stoga je moguće da privatna molitva jednoga laika bude djelotvornija od drugih (spominje primjer sv. Katarine Sijenske kojoj su egzorcisti slali one koje sami nisu mogli osloboditi).

I svi ostali vjernici, koji nemaju posebnu karizmu oslobađanja niti ih Gospodin zove na takav oblik služenja u Crkvi, već su po krštenju, a posebno potvrdi, postali sudionici duhovnoga boja protiv Zloga. Već u Molitvi Gospodnjoj upućujemo Gospodinu zaziv: „Izbavi nas od zla.“ Ovdje donosim primjer još jedne molitve koju može moliti vjernik potreban oslobođenja od utjecaja Sotone:

O, Isuse Spasitelju, Gospodine moj i Bože moj, moj Bože i sve moje, koji si nas po žrtvi križa otkupio i pobijedio moć Sotone, molim te da me oslobodiš od svake zlotvorne prisutnosti i od svakoga utjecaja Zloga. Molim te to u tvoje ime; molim te to po tvojim ranama; molim te to po tvojoj krvi; molim te to po tvom križu; molim te to po zagovoru Marije, Bezgrešne i žalosne. Krv i voda što su provrli iz tvoga boka neka siđu na me i očiste me, oslobode i ozdrave. Amen.

I obrednik Egzorcizmi i druge prošnje donosi nekoliko sličnih molitava za laike. Vjernicima se preporučuje i upotreba sakramentala, posebno blagoslovljene vode (dakako, uz molitvu). U slučaju potrebe za daljnjim informacijama o ovoj tematici preporučujem ti posebno sljedeću literaturu: Gabriele Amorth: Novi izvještaji jednog egzorciste; Ivo Pavić: Molitvom do zdravlja; Milivoj Bolobanić: Kako prepoznati zamke Zloga; Francis MacNutt: Oslobođenje od zlih duhova; Neal Lozano: Oslobođeni.

Dakako, u slučaju potrebe preporučujem i da se obratiš za pomoć svom župniku ili drugom svećeniku.

Zaključno, zajedno s ocem Amorthom podsjećam: postići, sačuvati i povećati stanje milosti sakramentima, sakramentalima, upoznavanjem i življenjem vjere u svakodnevnom životu, kao i redovitom molitvom, pobjeda je protiv redovita đavolskoga djelovanja (napastovanja) i ujedno najbolja prevencija protiv njegova izvanredna djelovanja (zlostavljanja, opsesije, uznemiravanja, opsjednuća).

Btb

don Damir