Posljednji poljubac, prije negoli je odveden u smrt: Priča o Saši Đuđaru, branitelju mučki ubijenom na Ovčari

Nakon sloma obrane Vukovara, Hrvatsku i svijet je obišla je snimka načinjena kratko prije ulaska JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu. Jedan od najupečatljivijih kadrova na toj snimci bio je trenutak kad mladi branitelj, odnedavno otac, ljubi svoju djevojčicu rođenu točno dvadeset dana prije.

Taj kadar, da nije neljudi, trideset godina kasnije, mogao je biti, unatoč strašnim okolnostima u kojima je snimljen, obiteljska priča sa sretnim krajem. Jer branitelj, Saša Đuđar mu je ime, dočekao je kraj ratnih djelovanja i zarobljavanje, živ. No, neljudi su odlučili drugačije, piše Direktno.hr.

Saša Đuđar rođen je 5. ožujka 1968. godine u Vukovaru, kao stariji od dvojice sinova Magdalene rođ. Vitušek i Đure Đuđara. Pohađao je OŠ Ivan Goran Kovačić, danas OŠ Siniše Glavaševića, a potom COUO-e Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle.



S 18 godina odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Niš, Republika Srbija, gdje završava obuku za padobranca, a po povratku zaposlit će se u vukovarskom poduzeću Građevinar. Godine 1990. Sašin će otac, u partnerstvu, otvoriti ugostiteljski objekt, caffe bar Feral na Trpinjskoj cesti, gdje će Saša raditi do početka ratnih sukoba.

Oni koji su Sašu Đuđara, Saleta ili Đuru, kako su ga ponekad od milja zvali, poznavali u djetinjstvu i mladosti, opisat će mirnog, pouzdanog i u društvu omiljenog prijatelja. Reći će kako je igrao nogomet za NK Borovo i tadašnji NK Radnički, da je volio zaigrati šah i stolni tenis. Bliska školska prijateljica i susjeda, prisjetit će ga se s biranim riječima: “Sale je u osnovnoj školi bio odličan učenik. Bio je vrlo dobar sportaš, svestran, iznimno vedar, umiljat – reklo bi se, imao je širok krug prijatelja i interesa…”



Njegov mlađi brat Danijel, ispričat će: “Saša je bio vrlo talentiran nogometaš, da je bio uporniji, siguran sam da bi daleko dogurao, Ipak, njegova najveća ljubav je bilo padobranstvo. Bio je izvrstan padobranac i aktivni član tadašnjeg Aerokluba Borovo…”

Onako kako to život čudno posloži, dana 18. studenog 1988. godine, na rođendanu jednog od najboljih prijatelja, otpočet će vezu sa Sanjom Džalto, s kojom će se dvije godine kasnije oženiti. S tog rođendana, sačuvana je njihova prva, zajednička fotografija. Tri godine kasnije, dana 18. studenog 1991., njihova posljednja, zajednička snimka, obići će svijet.

Danijel Đuđar: “Kod prvih naznaka ratnih sukoba, bili smo angažirani na različitim stvarima, bilo je to vrijeme kad se nije puno o tome pričalo, svatko je imao svoje zaduženje. U očevom lokalu okupljali su se branitelji, odlazilo se na straže, razvozilo se oružje… Kasnije, Saša je otišao na Sajmište, jer je tamo stanovao sa suprugom. Pridružio se susjedima i suborcima koji su branili dio oko tadašnje Masarykove, danas Ukrajinske ulice.

Posljednji put sam ga vidio početkom listopada. Dovezao se u Borovo naselje, u soliter gdje smo stanovali i gdje su roditelji bili u skloništu, kako bi ih vidio. I ja sam se tad tamo zatekao i rekao sam mu da pođe sa mnom na Trpinjsku cestu, odnosno, u Hercegovačku ulicu, gdje sam ja bio na položaju. Odbio je, rekao je nešto o tome kako dva brata ne bi smjela ni biti na istom položaju, ali ja sam znao da se želi vratiti među svoje suborce, na Sajmište. Spominjao je hosovce, Tonija Švicarca… Kasnije nikada ga više nisam vidio… On je bio moj idol, uzor, zaštitnik. Kad god sam imao neki problem, pozivao sam se na njega i problem bi bio riješen… Puno puta sam rekao kako bih volio da su mene ubili, a ne njega… Imao je ženu i dijete…”

Mirjana Štedul, najteže vukovarske dane provela je u skloništu pod trgovinom obuće Alpina, u centru grada. Sjećanje na Sašu i Sanju Đuđar čuva sve ove godine, viđene očima jedanaestogodišnjeg djeteta: “Sanja je bila naša susjeda… Meni je bila… Nešto… Lijepa, ista Liljana Nikolovska… Bila je s nama u podrumu s mamom, bratom i bakom. On je stalno dolazio kod nas, da je obiđe… Uvijek nas je nasmijavao, obožavali smo kad dođe… Drag, simpatičan, mlad… Vrlo brižan… Poginulo je jako puno ljudi koje sam poznavala, ali Sašina me sudbina posebno pogodila, baš kao i pogibija najbližih rođaka… Kao djetetu, ostao mi je kao pojam za branitelja. Krajem listopada, Sanju su odvezli u bolnicu, na porod… Nisam ih nikada više vidjela…”



Sanja Đuđar, dana 29. listopada u vukovarskoj je ratnoj bolnici, pod udarima granata i među kricima ranjenika, rodila djevojčicu Emiliju, jedno od dvanaestoro djece rođenih u tim strašnim uvjetima. Jednom, kao mlada žena, Emilija će zapisati: “Studeni ’91… Rodio se mali život, usred pakla. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide. Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…”

Dana 18. studenog 1991. engleski novinar ITN-a Michael Nicholson i njegova snimateljska ekipa odlaze u vukovarsku bolnicu u kojoj je tada bilo oko 600 pacijenata, uključujući 12 beba rođenih u užasnim, ratnim uvjetima. Jedan od najupečatljivijih kadrova na toj snimci bio je trenutak kad mladi branitelj, odnedavno otac, ljubi svoju djevojčicu rođenu točno dvadeset dana prije. Taj kadar, da nije neljudi, trideset godina kasnije, mogao je biti, unatoč strašnim okolnostima u kojima je snimljen, obiteljska priča sa sretnim krajem.

Jer taj branitelj, Saša Đuđar, dočekao je kraj ratnih djelovanja i zarobljavanje, živ. No, neljudi su odlučili drugačije. Nakon ulaska JNA, četnika i drugih srpskih paravojnih formacija u ratnu bolnicu, Saša Đuđar zarobljen je i s drugim braniteljima i civilima sproveden na stratište Ovčara, gdje je nemilosrdno pogubljen.

Svjedokinja događaja, tada teško ranjena K. G., posvjedočit će: „”Saše se dobro sjećam, bio je ranjen gelerom u glavu, imao je flaster na čelu… Kad su četnici ušli s onim spiskom s kojeg su prozivali, prozvali su i njega… Izveli su ga i nije se više vratio… ”



Danijel Đuđar će ispričati: “Otac i ja smo zarobljeni u Borovu naselju i deportirani u logor u Stajićevo kod Zrenjanina, Srbija. Saše nije bilo ni ja jednom spisku, iako smo ga svuda tražili, čekali da se vrati… S vremenom, nada se sve više gubila, a počela su i šuškanja o Ovčari… Nakon ekshumacije te masovne grobnice, pozvali su nas u Zavod za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu, na identifikaciju. Sašu smo identificirali po puloveru u kojem se vidi na snimci, dokumentima koje je imao kod sebe, a imao je i zlatni lančić s privjeskom na kojem je pisalo ‘Sanja’. S njim smo ga pokopali dana 3. ožujka 1997. na Gradskom groblju Mirogoj, u Aleji branitelja.



Kad je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici te sproveden na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno zlostavljan, a potom pogubljen i zakopan u masovnoj grobnici, Saša Đuđar, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i tri godine. Saša, nismo te zaboravili.

Emilija Đuđar, Sašina kći, djevojčica koju je otac držao u naručju i poljubio posljednji put prije negoli su ga zločinci zauvijek odvojili od obitelji, napisala je:

“Projuri puno emocionalnih uragana, smiraja, pomirenja i ponovnih rastvaranja onih najtežih pitanja koja zauvijek ostanu nakon takvog gubitka… Pročitala sam negdje da, to što znaš da netko koga voliš više nije tu, ne znači da ikada prestaneš čekati… Ja ću ga zauvijek čekati… Jer, volim ga zauvijek…”

 



Direktno.hr