Nije problem što je Vučić bio ratni huškač 90-ih. Problem je što je sada postao još opasniji

Zoran Milanović izjavio je u New Yorku da je najveća prepreka ulasku Srbije u Europsku uniju činjenica da je Aleksandar Vučić bio “ratni huškač 90-ih”. No to nije pravi problem. Problem je što je Vučić danas autokrat.

“Najteža stvar je to što je Aleksandar Vučić bio jedan od najistaknutijih ratnih huškača 90-ih”, izjavio je predsjednik Zoran Milanović na predavanju na Sveučilištu Columbia u New Yorku, naglasivši kako upravo tu činjenicu smatra najvećom preprekom ulasku Srbije u Europsku uniju.

Kazao je to predsjednik zemlje koja još uvijek ne zna je li vojnik koji je na Koranskom mostu 1991. godine ubio 13 nenaoružanih zarobljenika JNA heroj ili zločinac. A kako smo nedavno čuli, nije s tim na čistu ni sam Milanović.

Devedesete su, dakle, prepreka u razvoju i onih zemalja koje su već ušle u Europsku uniju.

Međutim, Milanović u svojoj ocjeni Vučića nije otišao dovoljno daleko. Nije išao do kraja. Nije rekao koji je pravi razlog zašto Srbija još uvijek nije na putu prema EU. 

A to je činjenica da se Vučić zapravo nije popravio od tih ratnih devedesetih. 

Metastaze

On je mutirao, metastazirao, Srbiju drži u šaci i ne daje joj da diše. Vučić je od Srbije stvorio valstiti kalifat, mini kopiju Putinove Rusije u kojoj kontrolira svaki aspekt društva, progoni medije ili ih koristi za svoje obračune, ubio je političku scenu, zatrovao građane i zarobio ih u stare propagandne mitove prilagođene novim vremenima. 

Zapravo, Miloševićeve recepte iz devedesetih Vučić koristi u konsolidaciji svoje vladavine. Širenje (veliko)srpstva, huškanje, razvijanje srpskih zastava, prozivanje dežurnih neprijatelja, odvraćanje pažnje od vlastitih promašaja upiranjem prsta u fantomske vanjske prijetnje, od Hrvatske, preko BiH, do Crne Gore i Kosova…

Vučić vodi svoje hibridne ratove protiv susjeda, ali i ratove protiv bilo kakve konkurencije u Srbiji, protiv napredne, liberalne, moderne Srbije.

To je problem Vučićeve Srbije. Ne ono što je Vučić bio 90-ih, nego ono što je Vučić danas.

Retorika 90-ih

Potvrđuje to i reakcija Vučićeva psa čuvara Aleksandra Vulina koji je spremno ustao u obranu svog predsjednika i proglasio Milanovića “jednim od najglupljih hrvatskih političara i skrivenim sljedbenikom ustaša”. To je ta retorika.

A zašto je Zoran Milanović koristio retoriku devedesetih, a ne retoriku državnika Europske unije i predsjednika zemlje koja bi trebala biti predstavnik liberalne, moderne, europske države? 

Zato što se ona bolje uklapa u njegov narativ u zadnjih godinu dana. U njegovo političko širenje prema nacionalističkoj desnici, u preuzimanje tuđmanovskih retoričkih obrazaca i populističko bildanje rejtinga.

Izlizana i izraubana optužba na račun Vučića da je bio huškač 90-ih snažnije odzvanja u svijesti hrvatskih građana kojima se Milanović želi približiti, od retoričkih finesa o razvoju europskih, liberalnih, modernih, prosvijećenih, otvorenih demokracija.

Uostalom, Milanović ima svoje probleme s 90-ima, od Oluje i hrvatskih ratnih zločina, do Mihajla Hrastova, haških osuđenika iz BiH i Tuđmanova političkog nasljeđa.

Vučićevski obračuni

A imao je Milanović i svoje “vučićevske” obračune s neistomišljenicima: sa Žarkom Puhovskim kojeg je potjerao s televizija i proglasio “drukerom i izdajicom”, sa ženskim udrugama i kritičarima, čak i s novinarkom koju je praktički istjerao s Twittera.

Kao što je imao i svoj serijal šovinističkih uvreda na račun Sarajeva i Bošnjaka, dok je Milorad Dodik ustajao u njegovu obranu.
Nacionalistički narativ i dalje je veoma žilav u hrvatskom društvu. Kad idu odvojene kolone u Jasenovac ili kad se dodvorava ustašama ili kad se upušta u reviziju povijesti. Kako je tek onda u Vučićevoj Srbiji?

Milanović je trebao iskoristiti Vučića kao primjer kako se ne smiju voditi države u modernoj Europi trideset godina nakon početka ratova. U interesu Europske unije, ali i Hrvatske, kao i same Srbije. 

Dopingirana verzija

Jer modeli Vučićeve vladavine tek su možda “dopingirane” inačice političkog ponašanja koje primjećujemo u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama u okruženju. Vučić spada u onu kategoriju političara od kojih se Hrvatska treba ograđivati, ne samo zbog ratnog nasljeđa, nego zbog aktualnog modela vladanja. Ali eto, s Orbanom HDZ njeguje bratske odnose, a Janša predstavlja Hrvatsku u Europskom vijeću.

Milanović je, dakle, mogao iskoristiti priliku da se u New Yorku distancira od takvih vladara, takvih političkih obrazaca, takvih tendencija u regiji. Ipak, on je ziheraški odigrao na veoma predvidiv argument o Aleksandru Vučiću kao “huškaču iz 90-ih”, premda je danas Vučićevo huškanje raširenije, opasnije, zlokobnije. Jer je njegova politička moć neusporedivo veća.

Ispada kao da Milanović danas želi nastaviti te ratne obračune iz 90-ih – a da se Vučića pita, i iz 40-ih – umjesto da se obračuna s Vučićevom politikom koja je danas na snazi. Možda zato što mu je tako jednostavnije.

A možda i zato što će na tome zaraditi političke bodove. Kao i na Vulinovu odgovoru.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.