KAKO JE TUĐMAN IZVIŽDAN POBJEGAO S HAJDUKOVE UTAKMICE! Atmosfera je bila toliko užarena da je Franjo pokupio stvari, a tek uvrede koje je dobio…

Zgodno se prisjetiti nekih već davnih događaja, a tiču se derbija Dinama i Hajduka. Mi ćemo se u ovoj priči orijentirati na jedan događaj iz 1993. godine, na finale Kupa Hajduka i Dinama na kojem je u Splitu nazočio i sam hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Svima je znano koliko je gorljivi i žestoki navijač Croatije bio pokojni hrvatski predsjednik. Toliki da je sam zbog političkog oportunizma i mijenjao ime kluba, miješao se u klupske i vlasničke odnose, pratio sve utakmice, bez obzira na hladnoću ili vrućinu. Zaista je bio istinski navijač. Bez obzira što mu tko onda ili danas zamjerao, a fakat se petljao u zagrebački nogometni klub iz sve snage. Silno je želio od njega napraviti europsku konstantnu vrijednost. Igralo se tada i u Ligi prvaka, osvajali su se naslovi, samo tada je i Hajduk bio jak, moćan, željan uspjeha.

Rivalitet između nogometnog Zagreba i Splita je bio golem. I zdrav. Jest, Croatia je zacijelo bila protežirana, pa i već samom privatizacijom, unošenjem svježeg kapitala. Ali, nije se ni Hajduk dao. Ako ćemo pravo, dok je Hrvatskom vladao Tuđman Hajduk je i osvajao naslove, igrao četvrtfinale lige prvaka protiv Ajaxa, tada najjačeg kluba u Europi i kasnijeg osvajača Lige prvaka, što je jedan od najvećih klupskih uspjeha u povijesti.



 

Franjo otvoreno navijao za Croatiju

Dakle, na te stvari se ne može gledati crno ili bijelo, bezbroj je tu sivih nijansi.

Ljubav i strast predsjednika Franje Tuđmana prema nogometu, Dinamu, zapravo Croatiji bile je impresivna. Dolazio je na svaku utakmicu. Jednom je jedan Hajdukov navijač rekao

„Iako mi je užasno da zagrebački klub nosi ime Croatia, jer to ime može nositi samo naša reprezentacija, moram priznati da je lijepo vidjeti kakav je žestok navijač predsjednik Tuđman. Gledao sam na televiziji neku nebitnu utakmicu te Croatije i Zagreba. I netko je promašio veliku šansu za Dinamo, iliti Croatiju, a predsjednik se primio za glavu, držao je među rukama gotovo pola minute”!

Ime Croatija tada je bila najveća smutnja i prijepor. No, to za rivalitet nasuprot Hajduka nije imalo značenje. Rivalitet je bio ekstreman. Iako je ta Croatia igrajući dvaput u Ligi prvaka ostavila dubok trag u maksimirskoj povijesti, nikako se to ime nije uspjelo nametnuti javnosti i navijačima.



Dolazimo do krucijalnog trenutka naše priče, iz svibnja 1993. godine. Igrala se prva utakmica finala hrvatskog nogometnog Kupa, a tada se igralo na dvije utakmice. Prvo je Hajduk na prepunom Poljudu čekao Croatiju, uzvrat je bio tjedan kasnije u Zagrebu.

Bilo je to u jeku rata, istina bilo je nekakvo primirje, u Hrvatskoj su već bile stacionirane snage Ujedinjenih naroda kako bi održavale mir. Stvarni život se morao voditi, igrao se nogomet i to jako dobar, a Croatia i Hajduk busali su se u prsa svojom snagom.

Poljud je tu prvu finalnu utakmicu Kupa 1993. godine dočekao u punoj raskoši, ispunjen do zadnjeg mjesta, u argentinsko-brazilskoj atmosferi, s bakljama, trakama, papirićima, ugođaj je bio je bio spektakularan.

A tih dana Dalmacija je stenjala pod nedostatkom – električne energije. Česte su bile redukcije, Hrvatska elektroprivreda zbog okupiranih objekata i prometne izolacije nije mogla Dalmaciji osigurati dovoljnu količinu električne energije. Split i ostali dalmatinski gradovi i sela po zaleđu često su bili u mraku, masovno su se kupovali agregati da bi ljudi i industrija uopće mogli koristiti kućanske aparate i održavati proizvodnju.

Utakmica se igrala po dnevnom svijetlu, sve da se s reflektorima ne bi trošilo ionako malo raspoložive električne energije.

I na stadion je neposredno nakon početka utakmice u tom užarenom ozračju ušao predsjednik Franjo Tuđman u pratnji suradnika i samog ministra obrane Gojka Šuška. Kako je Tuđman bio osvjedočeni navijač Croatije i nije inače dolazio na Hajdukove utakmice, tako je i na tribinama nastao urnebes.



Ne, ne od odobravanja, nego od bijesa. Mnogi su taj bijes kasnije tumačili kao oblikom političke pobune. Cijeli stadion najprije je izviždao Tuđmana, a onda je masa uglas počela skandirati – „Hoćemo struju, hoćemo struju”. Bilo je i pogrda prema predsjedniku, ne sve je ubrzo sustalo jer je Hajduk igrao izvanredno i u toj prvoj utakmici je pobijedio s 4-1. U uzvratu je bilo 2-1 za Dinamo, Hajduk je osvojio Kup.

Atmosfera je u Splitu na toj utakmici bila toliko neugodna za predsjednika Republike Franju Tuđmana da se na odmoru između dva poluvremena sa svim suradnicima pokupio iz svečane lože i vratio se u Zagreb.

Jedan navijač je drugi dan u radijskoj emisiji drugi dan pričao:

„Zašto su Tuđmanu vikali da je peder? Pa, zato što je bio navijač suparničkog kluba, a u Splitu te nitko ne jebe ako navijaš sa protivnički klub pa bio ti sto puta predsjednik Hrvatske”.

Upravo nekako je tako i bilo. Dodaju li se, k tome, frustracije zbog nedostatka struje koje du odlično došle kao provokacija stvar je potpuno jasna. Predsjednik Tuđman je u Splitu, na stadionu na Poljudu, u svečanoj loži nastradao baš kao što i danas strada svaki suparnički navijač u Splitu.



Uostalom, samo dvije godine kasnije, na splitskoj rivi pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, neposredno nakon uspješne vojno-redarstvene akcije „Oluja” predsjednik Tužman je rekao:

„Što želite da vam sada obećam”?

Narod je vikao na sav glas:

„Vukovar, Vukovar”!



Kada se skandiranje stišalo čuo se jedan glas:

„I da Hajduk vječno bude prvak”!

Tuđman se samo kiselo nasmiješio. Eto, toliki je on bio navijač.