‘JA SAM ZA ŽIVOT, A NE SUŽIVOT!’ Umjetnik s Mitnice autor je spomenika žrtvama Ovčare: ‘Nitko u Vukovaru nije stradao, nije to bila prometna’

Kad su ga s drugim zarobljenicima vozili u logor u Nišu, vukovarskom branitelju s Mitnice Dubravku Duiću vezali su ruke debelom žicom za ograde i toliko je jako stisnuli da mu je desna ruka silno poplavila i natekla. U tom transportu, u pauzi između zvjerskih mučenja, mislio je samo na tu ruku i na to da, ako je izgubi, više nikad neće moći slikati.

Trideset jednu godina kasnije, u spomenik ubijenim braniteljima i ranjenicima iz vukovarske bolnice koji su likvidirani na Ovčari, Dubravko Duić je ugradio i detalj sa smotuljkom žice, slične onoj koja ga je zamalo stajala najveće životne strasti.

Foto: Grad Vukovar

Slikar, kipar, grafičar i pjesnik, Duić je autor dojmljivog javnog spomenika koji je u kolovozu ove godine u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora postavljen uz cestu Vukovar-Sotin na odvojku koji vodi prema Ovčari. Sudionici ovogodišnje Kolone sjećanja lako će ga zapaziti: spomenik oblikovan od čeličnog lima čine, osim spomenutog smotuljka hrđave žice, i četiri siluete tijela izbušenih mecima i dvaju poprsja zalivenih u beton s tragovima koje asociraju na otiske vojničkih čizama. Iako iz svake od ovih komponenti spomenika vrišti smrt, kroz rupe od metaka probijaju se traci svjetlosti čak i za oblačnog dana – i baš ta žilava upornost svjetla djeluje kao simbol nade.



Dubravko Duić Dunja prošao je užase Mitrovice, Aleksinca i Niša. Ideju da spomenikom ubijenima oda počast žrtvama srpske agresije rodila se prije dvije godine u jednom razgovoru s Danijelom Rehakom. Za obojicu je 14. kolovoz ključna obljetnica – to je dan kad je 1992. godine u Nemetinu bila najveća razmjena logoraša po sistemu “svi za sve”.

– Bilo nam je važno komemorirati 30. obljetnicu razmjene, dana izlaska naših dečkiju iz pakla srpskih logora. Za mene je 18.11. samo početak privremene okupacije Vukovara. Kaže Rehak meni: nećemo stići. Ja uzmem papir i nacrtam par silueta, on kaže da bi to bilo dobro, odem kući, napravim maketu…, priča autor.

Hrđa kao krv

Danijel Rehak je bio u pravu: do postavljanja spomenika nije mu ostalo dovoljno vremena. Dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina umro je ljetos, dva mjeseca prije svečanog otkrivanja spomenika.

– Rehak je imao karizmu i talent, bio je dobar čovjek, uspio je prije svoje smrti prikupiti neke donacije, no kad je umro, ja sam ostao sam u tom projektu, kao srna na proplanku. A grmlje puno lovaca! Procedura za realizaciju projekta bila je birokratski strašno komplicirana – ma samo što nisam trebao dozvolu za prelet ptica ishoditi – šali se gospodin Dubravko.

Foto: Grad Vukovar

Svaki detalj spomenika nabijen je značenjem.



– Četiri centimetra debeo lim odabran je radi hrđe koja pod vremenskim utjecajima curi po betonu i asocira na krv. Figure nemaju lice i naličje, likovi su plošni, jedan od njih je trudna žena, aluzija na Ružicu Markobašić, trudnicu kojoj su rasporili trbuh i izvadili dijete od sedam mjeseci pa ubili i bebu i nju. Dva lika u betonu su već pala, a tri lika koja još stoje predstavljaju najmlađe žrtve, od kojih je jedan sin mog najboljeg prijatelja – objašnjava autor.

U Vukovaru nitko nije stradao, nije to bila prometna

Surovost i izravnost spomenika na tragu je skulptura što su ih u našoj likovnosti radili članovi grupe Biafra – lišen je estetizacije i posezanja za metaforama. No, nije svima “sjela” takva izravnost spomenika.

– Nazvao me ovaj jedan novinar, kaže, govore ljudi da je morbidno. Ja ga pitam, a s kojim si ti to građanima razgovarao? – odmahuje rukom Duić. – Pa ti ljudi nisu išli na bal. Išli su, doduše, na bal vampira i u svoju užasnu smrt. Neki bi htjeli da se to umanji, sakrije, umota u celofan. Nekima je smetalo i što na memorijalnoj ploči u podnožju spomenika piše da je to posveta ubijenima za vrijeme srpske agresije, trebalo je valjda uopćiti to u frazu bez značenja kao “stradali u ratu”, da se istina sakrije, da napravimo od nje maksimalan odmak. Pa nitko u Vukovaru nije “stradao”, nije to bila prometna.

Lokacija spomenika pažljivo je odabrana – stoji nedaleko od početka odvojka za Ovčaru, “da opominje i podsjeća”, kako kaže autor. Dobro je vidljiv svima koji u Vukovar dolaze s istoka, kao i onima koji iz grada idu prema Iloku, a kako su figure plošne, čini vam se da vas uvijek gledaju u lice.

– Odem tamo skoro svaku večer, pokupiti lampione koje ljudi ostavljaju, da se ne stvara smeće, jer to je na vjetrometini. Svaki put sretnem ljude koji donose svijeće, dira ih to. Lijepo izgleda u suton kad je u pozadini sunce na zalasku, pogotovo sad u jesen, prekrasno krvavo sunce tamo iznad Vinkovaca – govori autor.

Foto: Grad Vukovar

Desetine tisuća ljudi idu u jednom, a dvadesetak djece u suprotnom smjeru

“Vjerujem li u pomirenje, u oprost?”, postavlja Duić pitanje samome sebi usred našeg dugog razgovora. Odgovor je tu, spreman, vidi se da je o tome dobro promislio. “S kime da se mirim, kome da oprostim sve ono, kad od mene nitko nikad nije tražio oprost?” Za život je, a ne za suživot, kaže.

– Kolona sjećanja nama Vukovarcima puno znači, znači mi puno kad vidim da tisuće ljudi poštuju moje prijatelje. Ali, smeta mi jedna stvar. Kad će Srbi doći u Kolonu sjećanja? Oni pozatvaraju rolete da ne vide i ne čuju… Od prošle godine je 18. 11. državni praznik, a prije dok nije bio, djeca iz srpskih razreda išli su u školu na taj dan, i onda vidite prizor da desetine tisuća ljudi ide u jednom smjeru, a dvadesetak djece u suprotnom smjeru… Zanima me kako im to objasne njihove učiteljice – kaže Duić.



Dubravko Duić je rat proveo na Mitnici, na samom ulazu u grad. Pred sam kraj bio je zapovjednik punkta kod groblja.

– Bilo nas je pedesetak, držali smo položaj kod zadnjih kuća na Mitnici. Žena i kćeri bile su mi u podrumu, njih sam branio. Branili smo i kuće onih koji su pobjegli. Ovo nije popularno reći, ali više cijenim Srbina koji je na mene pucao iz kukuruzišta, vjerujući da brani nešto svoje, nego vojno sposobnog Vukovarca koji je pobjegao, kaže Duić.

Imam više prijatelja ‘gore’, nego na zemlji

Duića je njegova umjetnost dovela do galerija u New Yorku, Veneciji, Beču, Budimpešti… Svoj posljednji veliki ciklus portreta Vukovaraca nazvao je jednostavno “Meni dragi ljudi”.

– Da bi imao prijatelje, moraš biti dobar prijatelj, a na tome se radi i to se treba njegovati. Prijateljstva koja sam stekao u užasima logora posebna su vrsta ljubavi, takva prijateljstva se u normalnom životu ne mogu ostvariti. Danas nažalost imam više prijatelja “gore” nego tu na zemlji. Kad se sastanemo nas četiri-pet, nikad ne pričamo o ratu, nemamo o čemu pričati, moraš se brinuti za obitelj, za familiju i na kraju krajeva na sebe – govori Duić.

Spominje ipak kako mu žena, također vukovarska braniteljica, kaže da je noću budi kricima.



– To je sve spakirano u ‘ko zna kojem kutu glave. Ljudi pitaju “kako si” radi reda, šta nekog briga kako sam ja, uvijek kažem “dobro sam” i guram dalje.

 

Dnevno.hr