‘Iza techno pokreta je sotonizam’: Svjedočanstvo dečka koji je sudjelovao u pozadini techno kulture

Suprug sam divne žene i otac petero djece. Priča koju vam želim ispričati počela je kad sam imao nekih 13-14 godina. Tada sam bio doveden do čovjeka po imenu Harris koji je putovao po Poljskoj kao iscjelitelj, polažući ruke na ljude.

 

Nakon dva posjeta kod njega započeo je moj spori proces napuštanja Crkve. Iz godine u godinu bio sam sve dalje od oltara, dok jednog dana nisam bio potpuno izvan crkve.



Svjetlo i subliminalne poruke

S 18 godina ukazala mi se prilika da odem u inozemstvo, što sam i iskoristio. Tako sam se našao u Njemačkoj. Kroz godine moga boravka tamo sebe sam sve više stavljao u središte, sve češće i sve ozbiljnije kršeći Božje zapovijedi.

Početkom 1990-ih u Europi je započelo ono što je danas poznato kao techno kultura. Mladi su se počeli okupljati na velikim događanjima, nova glazba koju generiraju računala, nove droge, novi jezik, novi izgled ljudi je stvoren. Sve je bilo vrlo privlačno.

I moji korijeni bili su u elektronskoj glazbi, tako da sam vrlo brzo, s radošću, uronio u taj novi svijet. Kroz ideju o stvaranju novog akustičnog uređaja, upoznao sam grupu ljudi koji pripadaju jednom od središta ovog pokreta. Tamo sam upoznao Petra – jednog od ideologa pokreta.

Kad sam prvi put sjeo nasuprot njemu, brzo sam shvatio da nikad prije nisam razgovarao s takvim čovjekom. Imao je sveobuhvatno znanje, bio je profesor na jednoj od američkih filmskih škola. Dugi niz godina proučavao je rad mozga, provodio eksperimente sa svjetlom u noćnim klubovima, a tada mu je glavno zanimanje bilo usmjeravanje ideologije pokreta i stvaranje filmova koji utječu na podsvijest i prikazuju se tijekom snažnih događaja.



Nakon intervjua me pozvao da surađujem s njim i upoznam njegove radove. Nakon nekog vremena saznao sam od njega da na krstarenje Sredozemnim morem kreće brod na koji ide 350 ljudi iz cijeloga svijeta – vodećih kreatora pokreta. Znajući da sam snimatelj, pozvao me da idem s njim i da ga snimam.

Nakon što me upoznao, ponudio mi je da me podučava jer je 14 godina tražio nekoga poput mene. Polako je postalo jasno da želi da ja preuzmem njegovo životno djelo jer je već bio star čovjek. Tako je započela moja velika avantura.

Duhovni temelji pokreta budizam i zen

Moja se osobnost počela sve više mijenjati, također i izvana: obojio sam kosu, počeo se drugačije oblačiti. Dobivao sam sve više posla iznutra s pozornice i prihvaćao ono što se tamo događa cijelim svojim bićem.

U ljeto 1995. pokazalo se da je moja tadašnja zaručnica, a današnja supruga, trudna. Peter je rekao da ono što se događa u svijetu u nadolazećim godinama zahtijeva svu našu koncentraciju i pažnju.

Dijete nije problem, dovoljno je otići liječniku i to srediti i za nekoliko godina, ako nam se prohtije, možemo imati djecu, rekao nam je Peter. Hvala Bogu, nismo pristali na to i nije došlo do pobačaja.

Peter me cijelo vrijeme educirao, dobivao sam video kasete montirane posebno za mene, dobivao sam knjige za čitanje iz njegove ogromne arhive, susretali smo se, razgovarali o tim temama.



Duhovni temelj pokreta bili su budizam i zen. Gledao sam sve što se događa na pozornici, naučio sam metajezik koji se tamo koristi.

U zimu 1996. nešto se promijenilo. Do sada je glazba bila vrlo pozitivna, prikazana slika svijeta bila je referenca na vrijeme hipija, slogani poput: “Moj dom je tvoj dom”, “Mi smo jedna obitelj …”.

Ali sada su zvukovi postali mračniji, bilo je više otkucaja u minuti, bilo je agresije. Ljudi koji su bili najvažniji nositelji informacija nosili su majice s natpisom:”Teror širom svijeta”,
vojna odjeća, simboli smrti, puške… Pitao sam Petera što se događa. Odgovorio je da je to samo kratki pomak, zaokret, da će sve to kad-tad krenuti na drugu stranu.

Techno – glazba demona

U proljeće 1996. došlo je vrijeme za porođaj i čekali smo rođenje našeg djeteta – činilo se da će se roditi u Velikom tjednu. Prvi put smo bili u bolnici na Veliki petak, a drugi put na Veliku subotu. Na nedjelju Uskrsnuća Gospodinova rodio nam se sin Robert.



Peter je doletio iz Amsterdama i tražio da može nositi dijete u naručju i biti sam s njim. Pristali smo na to jer nam je bio prijatelj.

Nakon povratka u Poljsku, noć ili dvije kasnije, primijetili smo da se dijete počelo čudno ponašati. Sin je ispuštao zvukove neugodne za uho.

Ali to se obično događalo noću i trajalo je oko sat vremena, a ostalo vrijeme je bilo u redu pa smo pokušavali ne misliti na to.

Za to vrijeme dogodilo se još nekoliko stvari koje su malo poremetile naš mir. Počeli smo pričati o svemu. Već tada sam vidio mnoge znakove i pojedini dijelovi, poput slagalica, počeli su mi se slagati na svoje mjesto.



Odlučio sam pitati Petera što se događa kad stignem u Dortmund i ozbiljno porazgovarati s njim.

30. travnja došao sam tamo na najveću zabavu na svijetu koja se zove Prvi maj. Noć je to s 30. travnja na 1. svibnja, kada se, prema drevnim germanskim vjerovanjima, boginja ljubavi pridružuje bogu rata: izopačenost nastaje kombinacijom seksa i nasilja.

Te večeri 20 tisuća ljudi. Mladi ljudi plešu u najvećoj dvorani u Dortmundu. Tu se odvija i rad ljudi koji mogu na najsavršeniji način usmjeriti rad ove scene, upravljati ljudima i njihovom podsvijesti.

Kad sam stigao tamo, Peter je rekao da večeras budem posebno oprezan, jer ono što će on prikazati na ekranima za mene je ujedno i informacija – vrijeme je da kažu tko su, što rade i zašto.



U 01.00 sat izmijenjen je raspored govornika; takozvano “prvo odijelo”. Sjedio je s laserima, svjetlima, videom, glazbom. Započeo je pravi posao, a kad su se TV postaje ugasile i svjetla prigušila, Peter je počeo ubacivati ​​slike. Bile su strašne, predstavljale su borbu u svijetu koja bi dovela do golemog nuklearnog rata i uništenja.

Prikazali su i ljude s tehno scene kako preuzimaju kontrolu nad onima koji ne pripadaju tim strukturama. Te su slike bile nečitljive vanjskim primateljima, ali ja sam ih razumio zbog simbolike koja mi je jasna.

Svaki put kad bih shvatio sliku, pogledao bih je i kimnuo glavom kako bih mu rekao da nastavi s informacijama. A fešta je bila luda, tisuće vati u dvoranu su upumpane elektronikom, ogromnim zvučnicima i svjetlima.



Iznad samog središta nalazila se konstrukcija u obliku križa sastavljena od svjetala koja su se mogla mijenjati u bilo koju boju. Sve je bilo obješeno na lančiće koji su se mogli pomicati, tako da je ovaj križ bio iznad glava plesača, a na njega su laserima projicirane razne grafičke figure.

U jednom su trenutku simboli postali čitljivi i s velikom sam jasnoćom shvatio što se događa i s kim imam posla. Shvatio sam da su ti ljudi sotonisti koji vode mladež svijeta u propast, da sam i ja jedan od njih i da za mene nema povratka.

Počele su mi padati razne misli. Mislio sam da mi je sada sve otvoreno, da mogu raditi što hoću, raditi na bilo kojem projektu, birati ljude s kojima želim raditi, a novac nije bitan.

Tada sam pomislio da moram ostaviti ženu i dijete da bih sve to uspio, jer tamo gdje sam ja išao, oni nisu mogli sa mnom. Tada sam iskusio ono što danas nazivam preventivnom milošću koju mi ​​je Bog dao.

Jasno sam iskusio da me na kraju svega čeka vječno prokletstvo. Doživio sam osjećaj da mi duša pada u tamu, u silan, užasno beznadan, užasan bijeg.

Tada sam, ne znajući što radim, kao čovjek s pištoljem na sljepoočnici, kao utopljen u valu vrišteće glazbe i svjetla, gdje je sve bilo na najvišoj energetskoj razini, pao na koljena i počeo vikati: “Moj Oče”.

Dok sam izgovarao prve riječi molitve, vidio sam bijeli lik arkanđela Mihaela s mačem u ruci. Postavio mi je tri pitanja:

“Vjeruješ li u Boga? Poričeš li Sotonu? Želiš li se boriti s njim?”
Na sve sam odgovorio potvrdno. Zatim mi je rekao da ustanem i krenem prema svjetlu.

Čudom sam se izvukao odatle. Bog je napravio sve što je potrebno da mogu sigurno napustiti ovo mjesto. Hodao sam prema istoku, prema izlazećem suncu. Htio sam ići u Berlin i Poljsku, jer mi je odjednom postalo jasno u čemu sudjelujem.

Išao sam od crkve do crkve tražeći sklonište, ali posvuda su vrata bila zatvorena. Ni do jednog svećenika nisam došao, nigdje mi se nije otvorilo. Neprijatelj me direktno napao, jednom mi se i pokazao. U tom trenutku me obuzelo vrlo snažno uvjerenje koje mi je od tada pomagalo u svakoj situaciji – vjerujem u Boga i ne možete mi ništa. Imajući to na umu, nastavio sam dalje.

Noću sam stigao u Berlin, gdje me je čekao vlak za Poljsku. Ušao sam u njega i nakon više od sat vremena vožnje osjetio sam sjajnu sobu. Tada sam shvatio da sam prešao granicu. Duhovno sam osjećao ogromnu sigurnost i shvatio da je to rezultat molitava tisuća ljudi, svih onih generacija koje su se aktivno uključile u duhovnu borbu, molile Gospodina za milost.

Kad sam došao kući, ispričao sam roditeljima i ženi što se dogodilo. Osjećao sam da neprijatelj ima pristup meni kroz sve moje grijehe i moj dosadašnji život. Znao sam da mi treba ispovijed, svećenik koji mi se neće smijati. Mama mi je ukazala na dvoje koji bi mi mogli pomoći.

Došao sam u jednu od crkava i tražio svećenika. Ispostavilo se da je izvodio građevinske radove ispred crkve. Tražeći ga, izašao sam na trg.

Jedna me gospođa zamolila za pomoć. U to je vrijeme kip Gospe Fatimske hodočastio istočnom Europom. Tri dana kasnije, trebala je biti u mom gradu. Trebao sam pomoći donijeti križ na mjesto susreta s Majkom Božjom.

Prvi put u životu dobrovoljno sam ušao u crkvu, na ispovijed, na sakrament očišćenja od grijeha, zaštite od Sotone, i odmah sam dobio križ da nosim tako težak da me je usjekao u ruku.

Šetao sam oko tri popodne po ulici St. Ivana u župi posvećenoj Mariji, nosi križ. Tada sam vrlo jasno čuo riječi:

“Ako hoćeš za mnom, uzmi svoj križ i slijedi me.”
Plakao sam kao mala beba. Ljudi su išli s posla u trgovine, ali vjerojatno nitko na to nije obraćao pozornost.

Nakon otprilike dva tjedna odlučio sam otići s majkom u Jasnu Goru, jer smo ustanovili da je u svim važnim trenucima moga života Majka Božja tiho prisutna. Još kao dječak posvetio sam se njezinoj zaštiti sa svojom obitelji.

Tako sam u srijedu zahvalio Mariji u Częstochowi za njezino spasenje, a u četvrtak sam otišao na Telewizja Niepokalanów kako bih došao do ljudi iz Crkve koji mogu prenijeti informacije i upozoriti druge na ono što se događa.

Znao sam da će techno glazba ući u Poljsku velikom snagom. Bog mi je na put stavio redovnicu iz Sacré Coeur koja je, nakon što je čula cijelu priču, rekla da mi treba duhovno vodstvo.

Sutradan sam našao put do otaca isusovaca. Bio sam pozvan na prvi tjedan Ignacijanskih duhovnih vježbi. Tako je započeo put mog obraćenja i pročišćenja.

Nisam shvaćao što sam u Božjim očima ili tko je On. Morao sam nadoknaditi mnoge godine izgubljenog vremena, naučiti čitati Sveto pismo, učiti o Gospodinovim putovima i slijediti ga.

Danas sa svojim prijateljima koje mi je Bog stavio na put pokušavam putem medija pronaći načine nove evangelizacije. Pokušavamo pronaći jezik koji će govoriti ljudima, pokazati najveća blaga Crkve, spasiti one koji se utapaju.

Vrijeme nove evangelizacije

Siguran sam da je vrijeme za sukob. Sveti Ignacije je govorio o dva barjaka – Kristovom stijegu pod kojim se okuplja jedna vojska i stijegu Sotonine vojske.

Radeći na filmovima primijetili smo da je zbunjenost ljudi – njihova odluka za Krista ili protiv njega – ili mnoštvo ljetnih ljudi koji govore: “Da, ali…”, ovisi samo o ovom pitanju: “Tko je za tebe Isus Krist?”
Stoga nema važnijeg zadatka za nas od evangelizacije nego pokazati Gospodinu da jest, da je milosrdan i čeka svakoga, da nas želi spasiti, obnoviti, blagosloviti, kako bi obraćenje bilo zajedničko mnogima.

Uvjeren sam da je svatko tko ga odluči slijediti, cvijet u proljeću Crkve, o čemu je govorio Sveti Otac Ivan Pavao II. Upravo smo mi, koji slijedimo Krista, ono cvijeće obasjano suncem Božjim koje daje svjetlo da donese plod – da pomogne braći i sestrama koji žive u tami.

Život je kratak, a činjenica da neki ljudi zauvijek gube vječnost je nešto što moramo duboko razumjeti. Svatko od nas pozvan je na pročišćenje, na sjedinjenje s Gospodinom kroz oprost, da stanemo pred Njega i tražimo darove Duha potrebne za napredak.

Ovom prilikom želim zahvaliti dvjema majkama: mojoj, koja je primjer onim majkama čija su djeca u mraku. Moja je majka petnaest godina molila za mene i u trenutku kada je mislila da je sve izgubljeno, Bog mi je dao milost obraćenja.

Druga majka je Marija koja bdije nad svima nama; ako se sklonimo pod njezin plašt, ništa se neće dogoditi. Ona će Sotoni zdrobiti glavu.

Također želim zahvaliti Bogu – našem Stvoritelju, koji sve oživljuje i šalje nas da služimo, Isusu Kristu, koji nas je spasio i Duhu Svetom, koji nam daje spoznati svu istinu – neka mu je slava i čast!

 

 

Izvor