Čudesna priča časne sestre Marte: Trideset je godina bila sestra na splitskoj intenzivnoj, a onda je s 59 godina otišla pomagati sirotinji na drugi kraj svijeta

Sestra Marta bila je, u svoje doba, legenda splitske bolnice; poznavala je sve i svi su poznavali nju, voljela je sve i svi su voljeli nju, i bio si sretan ako si dopao u njezine ruke. A onda je nakon punih trideset godina staža u jednom od najtežih odjela KBC-a Split, jedinici intenzivnog liječenja na kirurgiji, kad se već primakla zasluženoj penziji, odlučila okrenuti život, stisnuti gas i umjesto u hladovinu – krenuti u trope, najsiromašnijima ovog svijeta. Tamo gdje palme cvatu, govorio je najpoznatiji hrvatski misionar o. Ante Gabrić, Neretvanin u Indiji. Doslovno na drugu stranu zemaljske kugle. Krenula je u misiju na Solomonske Otoke, otočnu državu na jugozapadu Tihog oceana, pored Australije i Papue Nove Gvineje. Prvi kršćanski misionari u 19. stoljeću nisu bili sretne sudbine: pojeli su ih kanibali, a na taj morbidni običaj i danas postoji sjećanje na otocima.

Doma nije dolazila pet godina i jedva smo je uhvatili za razgovor u splitskom samostanu milosrdnica: njezina iskustva žele čuti u brojnim župama u Hrvatskoj i BiH, ove nedjelje će svjedočiti iza tri mise u Svetoga Duje, a pritom se zalaže i za nekoliko projekata koje vodi u svojoj novoj domovini, pretežno za školovanje djece i mladih.

Sestra Augustina, kako je njezino redovničko ime, rođena je kao Marta Nikolić u Rumbocima u Rami 1952., pridružila se družbi Sestara milosrdnica sv. Vinka i prve zavjete položila 1971., a vječne zavjete 1976. godine. Od početka redovničke službe srce ju je vuklo u misije, no želju je ostvarila tek 2011. kad se s još tri sestre otisnula na put.



REDOVNICE U ‘CIVILKAMA’

No, baš joj je i ranije bio neobičan život. Nakon završene medicinske škole, prijavila se za rad u splitskoj bolnici gdje je primljena 1981. godine. No u vrijeme komunizma časne sestre nisu smjele raditi u bolnicama u svojim habitima i velom na glavi. Kao vrijedne djelatnice kolege su ih rado imali u svojim redovima, ali svi su se pravili da ne znaju da su časne.

– Deset godina radila sam u civilnoj odjeći, a kad smo tek došle, glavna sestra bolnice Ines Visković, koja je slovila kao jako stroga, rekla nam je: “Budite dobre radnice i nitko vam neće ništa. I ne govorite što ste i gdje stanujete.” Tadašnji šef intenzivne dr. Željko Mimica znao je da smo časne, ali nikad to nije spominjao. Službeno sam koristila svoje krsno ime, pa me u bolnici svi znaju kao Martu.

Sad nekako izgleda smiješna ta naša mala tajna, ali u to vrijeme se jednostavno moralo mučati. Bila sam uporna, voljela sam taj teški posao, shvatila sam ga kao moje misijsko poslanje u koje nisam imala prilike otići, pa sam i diplomirala u onom sustavu 1990. na Višoj medicinskoj, a mentor mi je bio neurokirug dr. Miro Jurinović. Premda bi se sestre koje rade na intenzivnoj trebale premještati svakih deset godina, jer je to vrlo stresan posao, ja sam ostajala, i tako tri desetljeća: to je bilo moje poslanje, a moju želju je uvažavala i glavna medicinska sestra Marija Županović. Kad sam odlazila ispratili su me prijateljski, nagovarali me da ostanem, sestra Županović je sve sile upotrijebila da ostanem. Ali moj se san ispunjavao i bilo je vrijeme za novu dionicu – kazuje nam s. Augustina Marta Nikolić, koja, kao i ostale časne sestre koje rade u bolnicama, tijekom trideset godina nikad nije digla i potrošila svoju plaću – primanja su išla njezinoj zajednici!

Foto: Privatni Album

PLAKALA OD SREĆE

– Kad je stigla vijest da će nekoliko milosrdnica u misije, mislila sam: Bože moj kud ću sad, već sam u godinama, imala sam 59, i ne znam da itko tako kasno kreće u misije, jezik ne znam, bila sam operirana od karcinoma… Ali ‘ko je mene mogao zaustaviti, napisala sam molbu, nikome ni riječi nisam govorila, molila se Srcu Isusovu, Gospi, svetome Josipu, Duhu Svetome… I kad je došao pozitivan odgovor od naše vrhovne poglavarice iz Zagreba s. Blage Bunčuge, od radosti sam skakala po samostanu, plakala od sreće! A pojma nisam imala šta me čeka – kaže s. Augustina Marta.

Četiri milosrdnice krenule su najprije u Irsku gdje su tri mjeseca usavršavale engleski jezik, u Zagrebu su primile misionarski križ 8. svibnja 2011. I dan kasnije otisnule se u nepoznato: preko Singapura u Australiju, a s njima je putovao lazarist o. Ivica Grgurac, koji je bio misionar na otoku Guadalcanal, jednom od dvjesto Solomonskih Otoka najpoznatijem po velikim bitkama u Drugom svjetskom ratu. Došle su u Honiaru, glavni grad otočne države koja broji oko 700 tisuća stanovnika i dio je Commonwealtha, formalni vladar je britanski kralj Charles III., kojeg zastupa generalni guverner. Brodom su potom stigle u svoj novi dom, otok Malaitu s oko 130 tisuća stanovnika, čiji je središnji grad Auki, a onda još tridesetak kilometara do svoje misije u župi Buma.



– Prvi dojam? A gledaš di si došao, nisi mogao zamisliti. Za početak, nije bilo mista u tamiću pa smo se vozile u košu, asfalta nema nego malo oko Aukija, a sve ostalo su zemljani putovi. Kuće su na drvenim stupovima, kažem na štiklama, radi velikih poplava, nisu od matuna i betona nego od širokih stabljika sako palme, na krovu je lim ili opet pletene grane… Domoroci su nas dočekali u špaliru, gledaš ti njih i oni tebe… I tako smo ušle u našu kućicu, počele čistiti da imamo di leći, rasporedile se po sobicama, a jednu prostoriju ostavile za kapelu. I to je bio početak – govori s. Marta, koja se najprije trebala naviknuti na slatko.

Sestra Marta s malim učenicima Josephom i Marcom

– Nisam baš ljubiteljica slatkoga, a tamo je sve slatko. Kruh je sladak, umiješan s kokosovim mlijekom, krumpir je sladak, svakakvog korijenja, a najviše se jede voće, banane, ananasi, kokosi, papaje i meni najdraži sosup – plod koji izgleda kao jež. Ima i kruhovca. Jede se dosta iz mora, ribe, lignje, školjke, kornjače… To ti je najprije što naučiš, naravno, jer prvo moraš nešto pojesti. I onda susreti. Uvijek netko dolazi u našu kuću, nešto pitati, tražiti. Najteže mi ih je bilo razlikovati, svi su mi bili isti, a još ne znaš što govore. Oni govore puno jezika, engleski je službeni, a “piđin” je skroz iskrivljeni engleski, onda su tu i lokalni, skoro svako selo svoj jezik govori: kojo, langa-langa, are-are… Ima ih koliko ‘oš, biće i sedamdeset. A mi se brinemo za desetak sela. Srića da se u toj zbrci i oni služe motima, pa smo se tako u početku razumili na mote – smije se Marta, a smijemo se i mi, jer ona i ne primjećuje da se i u njezin govor uvukao što engleski, što solomonski, pa svako malo ubaci neku riječ “po njihovu”. Kojo, langa-langa, are-are!

Obitelj u posjetu

SVEGA FALI

Kako izgleda njihovo siromaštvo?

– Pa čuj, ne može se reći da umiru od gladi. Imaju krumpira, voća i povrća, svi drže te vrtliće oko kuća, poneko ima kokoš, prasca, ima puno ribe i školjaka. Ali sve drugo fali. Najlakše bi opisala kao da smo se vratili u doba naših šukundidova. Nema struje, nema vodovoda, kanalizacije, nema namještaja u kućama. Bude pokoja teća iz koje svi jedu, najčešće jedu iz listova, spava se po podu na prostirkama od palmina lišća, malo bogatiji naprave pod i stupove od cementa. Za finiju odjeću ne mare, a i ne mogu je priuštiti, hodaju bosi, eventualno u nekim japankama… Uzgajaju kakaovac ali malo tko je ikad probao čokoladu.

Do novca je gotovo nemoguće doći, pa se na njihovim tržnicama više-manje sve trampi jedno za drugo. Najžalosnije je što nema novca za školovanje djece, a to su mizerne školarine. Vrtić ti košta 300 kuna godišnje, osnovna škola, šest razreda, isto 200 kuna plus uniforma 100 kuna, a srednja škola kako koja, od dvije do devet tisuća kuna. Knjiga nemaju, bilježnice dobiju. Bez škole, makar osnovne, nemaju šansu dobiti neki valjani posao i stoga mi potičemo naše ljude na “kumstva” da tim sitnim uplatama omoguće školovanje mališanima sa Solomonskih Otoka kako bi im pružili šansu za bolji život. A zanimljivo je kako vole učiti, to je čudo. A eto vidiš, jedva da imaju priliku. Ali pohvalit ću se: lanjske godine smo uplatili školovanje za 400 djece, a jedan momak mi je nekidan došao reći da je uz našu pomoć završio sve škole i fakultet kemije i biologije. To ti je najveća srića.

MUŠKI ŽESTOKI NA PIVO

Kad nema novca, nema ni alkohola?

– E nije baš, nađu muški sebi zabavu. Vole oni popiti petkom pivo, pa ako idu u veći grad muški će radije potrošit na pivo nego na ono šta trebaju kupit. Kako ima voća, tako ga miješaju sa cukrom, koji je isto tako dragocjen, pa rade alkoholno piće, zovu ga “kvaso”.



Sport?

– Sporta ima, i to nogometa, ludi su za balunom. Ženske igraju rukomet, a muški nogomet, natječu se selo i selo. Ali jadni nemaju dresova, a to im je velika radost. Bili smo dobili od Kotorana iz Sydneyja dresove na kojima je pisalo “Boka”, pa su nosili, cili sritni. Baš bi mogla ić u Hajduka pitat da mi daju neke stare dresove, to bi bila velika radost doli – dosjetila se naša sestra Marta.

Prve naše četiri milosrdnice koje su stigle u Bumu sve su bile medicinske struke, a u mjestu je postojala ambulanta koju su potpuno renovirale i počele primati pacijente.

– Najčešća bolest je malarija, strašno koliko je ima, i to različitih tipova, pa smo oformile i laboratorij u kojem najprije otkrijemo koji je tip malarije, pa onda dajemo tablete. Evo ja čudom nisam uhvatila, ima bit da me njihovi komarci ne podnose! Onda ima puno crijevnih bolesti zbog loše higijene i svakakve vode. Još uvijek obolijevaju od gube, lepre, koja je u dobrom dijelu svijeta iskorijenjena, vratila se tuberkuloza, a postoji i kožno oboljenje, zovu ga “bakua”. Ima i karcinoma, leukemije, kod žena dojke i maternice, kod muških prostate. I žvaču nekakvu halucinogenu biljku “bitelnat” i nekakav prah, ali od nje se razvija karcinom čeljusti, to je grozota. Za karcinome nema kemoterapije, nema zračenja, samo tablete protiv bolova…

Na fotografijama vidimo, puno je dice?



– Ima ti dice po obitelji recimo osmero do dvanaestero, puno se rađa. I ja sam ih porađala, ne pitaj me kako i di, na ledini, uz more, u autu… Neću nikad zaboravit prvi put, nigdi ​njihove domaće sestre koja inače porađa i došli po mene usrid noći. I da mi nervoza bude veća još su mi rekli da su joj dva prva djeteta umrla. U mraku tome kažem ja: “Gospe moja, evo ti moje ruke i oči, pa pomozi da ovo obavim. I počne dite izlazit, a ono naopako! Prvo noga… Nekako sam ga okrenula, a žena se stisla točno kad je izišlo do struka. Opet je krenulo naprid, kad zapetljala se pupkovina oko vrata! Sve šta je moglo ić’ naopako, išlo je! Vrtim ti ja po glavi kako smo učili u medicinskoj, a ‘ko će dat kleme, skalpel za to prerezat. Nego onda uhvatim pupkovinu s dva prsta i prebacim bebi preko glave. I iziđe bebica zdrava. A znaš što je još neobično, kad se dite rodi onda je bijele kože, a s vremenom potamne, zovem ih “moji čokoladni”. Ima ih puno i plave kose – radosno Marta privodi kraju dramatičnu priču iz solomonske noći.

MORSKI PSI I KROKODILI

A divlje beštije?

– Ne pitaj. Najgori su morski psi i i krokodili, s tim da su krokodili i na ušćima rijeka i u moru. Relativno često napadaju ljude, to su onda strašne ozljede, ako i uspiju preživjeti. Nama su liječnici objasnili da najprije slikamo mobitelom ozljede, a onda motamo u gaze i zavoje, kako bi znali u bolnici što im je raditi.

Poplave, potresi?



–​ Uvik drma, trusno je područje. Sjećam se kad mi je jedan čovjek došao da mu je potres srušio kuću od drva i palminih stabljika i da mu treba nešto novca za brokve, sve ostalo će sam. Za dvista kuna brokava on je ponovno podigao tako lijepu kućicu da je to bila divota za vidjeti – opisuje s. Marta.

Kaže nam kako su im veliku pomoć pružili hrvatski iseljenici iz Sydneyja, na poticaj fra Smiljana Beršića, dolazili su u Bumu i gradili objekte, pa su tako podigli novu kuću sestrama, kuću za goste, školu za odgoj djevojaka u domaćinskim poslovima, garažu, skladišta…

– Ne bi brat bratu pomogao tako kao oni nama, a učili su poslu i domoroce, većina ih je prvi put vidjela bušilicu ili građevinski alat. Moram kazati kako je u našim projektima pomogla i naša vrhovna uprava, pa naša provincija na čelu s provincijalkom s. Andrijanom Mirčetom koja nas u svemu podržava, jedan od prvih donatora bio je krčki biskup Ivica Petanjak, s kojim se poznajem godinama jer je nekoć bio bolnički kapelan na Firulama, pomogao je i kaptol u Splitu, Papinski misijski uredi u Hrvatskoj i BiH… Tako smo uredile i opremile ambulantu, školu šivanja do koje neke domaće žene pješače kilometrima kako bi štogod sebi sašile. U školi za domaćinski odgoj imamo po 35 djevojaka na tromjesečnom kursu. Dobili smo od “Mive” i novi automobil, terenac, koji služi cijelom selu, to je hitna pomoć, ali i sve ostalo po potrebi. Kako nema drugih auta, možda još par u okolici, Solomonce nije briga za ceste koje se ne održavaju, baš je makadam kojim se izlazi iz sela često potopljen i mi pokušavamo nekako nagovoriti domaće građevinare da ga poprave, to nam je jedina komunikacija do bolnice… To se radi. Često sam u obilasku sela pa je mobitel moj ured. Imam veliku želju obnoviti i kapelu moje imenjakinje svete Marte u selu Betani, kao i svaka Marta koja je stvorena da pomogne, ne znam stat. E za to molim sve Marte da se jave i da je skupa popravimo!

Koliko vas je sada sestara tamo?



– Ovako, sestra Slavka, s. Ruža, s. Veronika, s. Magdalena i ja, imamo prve dvije domaće sestre milosrdnice s. Silvestru i s. Jeniju, novakinja je s. Maria Clotilda, i dvije pripravnice Stellu i Elisabethu.

Što kažete kad vas netko od doma pita gdje ste i kako vam je?

– Kažem: uzmi globus, probužaj rupu i mi smo točno tamo doli, priko puta! A tako mi je kako sam potajno željela cijeli život, dragi su to ljudi, tako su zahvalni i mirni, smjerne naravi, ti moji “čokoladni”. Ovaj moj misionarski križ ukrašen je njihovim školjkicama koje su nam darovali. Živimo za njih. Velike su potrebe i ako pomognemo bar nekom da se školuje pa mu stvorimo budućnost, naučimo djevojke šiti i kuhati, higijenskim navikama ili ih izliječimo, budemo u srcu zahvalni Bogu što nam je darovao da nekome olakšamo život… Zamisli kako imaju lijepi običaj u listopadu: okićeni Gospin kip ide od kuće do kuće i prenoći na oltariću; oko nje svi mole, pa kroz mjesec dana obiđe sve kuće u selu. Zadnji dan se u procesiji vrati u crkvu, i onda je fešta, veselje, ples.



Ima li mirovine za misionarku Martu?

– Kakva mirovina! A ja sve jača, tek sam se uklopila pa tko bi razmišljao o penziji. Znaš, jedino mi je žao što nisam mlađa pa da mogu i duže tamo ostati. Al’ jednog dana kad dođe kraj, neka samo napišu: “Rodila se za Boga, živjela je za Boga, otišla svom Bogu!”

 

Godišnja školarina 350 kuna

Sestra Augustina Marta Nikolić u domovini će pokušati naći ljude koji su spremni sudjelovati u školovanju mališana sa Solomonskih Otoka. Vrtić ili godišnja školarina za jedno dijete je 350 kuna, a u to ulazi i obvezna uniforma. Također pomažu i sa školarinama za srednju školu, a vode i školu domaćinstva za djevojke. Potrebni su im i lijekovi, ma od iglice pa dalje.

Priskočite dobri ljudi!
Mlada Splićanka Marina Mrđen volontirala je kod milosrdnica u Bumi, a potom je iz Hrvatske organizirala akciju za obroke tamošnjim školarcima,
i akcija još traje.

 

Jutarnji.hr