Bio je to najveći logor u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali o njemu se još uvijek malo zna: Pročitajte potresna svjedočanstva onih koji su preživjeli

Bio je to najveći logor u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a o njemu se još uvijek malo zna.

Tu je u hangare srpska vojska nakon pada Vukovara dovela 10 tisuća vojnika i civila. Najmanje 726 ih je tu umrlo u groznim mukama. Tu je silovan najveći dio vukovarskih žena. Otuda su preživljeli prevezeni u logore u Srbiji, a dio civila preko Bosne i Hercegovine vraćen u Hrvatsku.

Srećko Baćun bio je HRT-ov snimatelj kojega su iz vukovarske bolnice doveli na Velepromet. Prvo su ga prebili. Slomili mu vilicu i nekoliko rebara. Proboli ga bajunetama, pucali mu u nogu iz „škorpiona“. Zatim su ga odveli u hangar smrti. I tamo mu dali da čita biblijsku „Molitvu za mrtve“.



– Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Odveli su me iza tih hangara da mi pokažu što će mi napraviti. Tamo je na drvenim paletama bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajonetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti… Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti… Jedan četnik prišao mu je s bajonetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi – svjedočio je Baćun.

Na Velepromet su, nakon što su se spasili sa Ovčare, dovezeni i pripadnik Tigrova Vilim Karlović i Vukovarac Tihomir Perković. Karlović je mučenje na Veleprometu čudnom igrom sudbine preživio. Perkoviću to nije pošlo za rukom. Njega je ubio susjed Sveto, koji ga je u hangaru prepoznao, izveo van, skinuo do gola, prebio i potom nožem mrcvario.

„Izišli su na dvorište, opet ispod prozora, i sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi.

– Nemoj mi to radit’! Što me bodeš!? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!

Čini mi se, po zvukovima, da su ga odveli dalje nego ljude prije njega. Sve se ponavlja, Sveto i Dule sa svojom hordom muče i njega, prolamaju se opet krici koji nas sve bacaju u očaj i strah“, opisao je Vilim Karlović u svojoj knjizi „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“.



Tihomir Perković je na koncu ubijen rafalima iz vatrenog oružja. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno.

Karlović je zabilježio i ostala ubojstva. Među njima i ono dječaka Zdravka Edija Vladislavljevića koji se mučiteljima javio da ga odaberu umjesto starijeg brata.

„Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće…Odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže. Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje:

– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!“.

Karlovića je skupina četnika odvela u Stolariju, prostor na Veleprometu na posebno zlu glasu. I tamo ga mučila, rezala staklenom bocom, palila upaljačima i svijećama.

„Među njima je bila i jedna žena nadimka ‘Daca’ koja ih je nagovarala na silovanje, ona je čak obećala da će mi odrezati genitalije! ‘Belgija’ je cijelo vrijeme prijetio da će me zaklati svojom laganom rukom. I to je bio prvi trenutak kada sam bio spreman umrijeti, vidio sam da je kraj, da je gotovo“, napisao je u knjizi ovaj branitelj.

Na koncu su ga, svog izrezanog, izmučenog i izbatinanog, od smrti spasila dvojica Šešeljevih četnika.